sećanje na prijatelja Mileta Hinića.Bože ,kako mi nedostaješ.
.U životu smo putovali u skladu sa mogućnostima i videli razne vode-topla i hladna mora, vrletne i ravničarske reke,jezera velika i mala!U Evropi,Aziji i Americi...Nekima smo i plovili,uglavnom u tur.aranžmanima. Ali ovu plovidbu po našem neusahlom Panonskom moru doživeli smo kao otkrovenje!
Nepoznati svet mistične izdvojenosti-svet rajskih slika, boja,oblika,zvukova,svetlosti i tame...Svet u kome se čovek smanjuje do onog biblijskog praha a priroda triumfuje u svojoj samodovoljnosti...Istovremeno i svet u kome se mirimo sa prirodom i duboko u sebi osećamo da nas samo ona obnavlja i preporađa...Pa ne bole ni ubodi komaraca (a bilo ih je..onoliko),ne plaše nas ni zmiješto panično bežeći plivaju oko nas, ne dekuražira nas ni egzistencijalni strah od gromova i munja koje prolamaju noćno nebo...Kristalno jasno osećamo i uviđamo da smo samo delić čarobnog Univerzuma ili dela Tvorca...
Lepo je bilo...a suštinu te lepote čini sveukupni ,najličniji, autentični doživljaj ...A ON SE NE MOŽE DELITI I OPISATI..On je tekovina koju pridružujemo glavnici na kojoj počivaju o naše ličnosti i iz koje crpemo snagu za život koji je uvek i bolan i težak...jer je život!