Nautički forum
Krstarenja / regate / druženja ... => Vesti i priče sa reke => Temu započeo: Dule 19. Decembar. 2013. / 23:34:35
-
Sve su njive zelene samo su ribarske bele
Piše: Miodrag Dabižić
Slava zemunskih ribara pravoslavne veroispovesti, nastavljača pozitivnih tradicija ribarskog esnafa, koju su svake godine 29. juna/12. jula svečano obeležavali dan svojih cehovskih zaštitnika - sv. apostola Petra i Pavla.
O Petrovdanu, kako se kraće naziva ovaj praznik, pisala je i tadašnja beogradska štampa jer je ribarska slava okupljala veliki broj građana, prvenstveno Gardoša i Donjeg grada. Osim ribara i članova njihovih porodica slavlju su prisustvovali ugledni opštinski zvaničnici gradonačelnik dr Petar Marković, gradski savetnik Branko Drenovac, gradski fizici dr Sava Nedeljković i dr Đorđe Čučković...
Prangije pucaju sa Gardoša
Uoči slave, pre početka večernjeg bogosluženja (bdenija), osim crkvenih zvona malo, srednje i veliko) na sutrašnji dan građani su podsećani i pucnjavom iz više crkvenih prangija (male, srednje i velike), koje su se oglašavale s desnog platoa brega Gardoša gde su zaduženi za ovaj posao, obično parohijani iz ribarskog kruga: ribar Petar Dimitrijević (zv. Riflač) i drugi. Palili prangiju, donosili su sve što je bilo potrebno, ložili vatru u kojoj je ležao vrh štice (duga gvozdena valjkasta, na vrhu zašiljena šipka usađena u drvenu dršku), punili prangije eksplozivnom smešom (crni barut), zatim drvenim čepovima zatvarali njihove gornje otvore i kad su se oglasila crkvena zvona, šticom, (njen užareni vrh stavljen je u mali donji otvor prangije).
Sutradan služena je liturgija, često arhijereska, od strane više sveštenika (paroh protojerej Branko Paunović (+1951), veročitelj Hristifor Milošević (Pop-Rista), prof. Grigorije Konstantinović, dr Filaret Granič i dr), uz asistenciju mešovitog hora Srp. zanatlijske pevačke i prosvetne zadruge koju je vodio veroučitelj Luka Gavrilović.
Posle bogosluženja u crkvi organizovana je litija koja je tri puta obilazila oko hrama i koja je imala svoj redosled: crkveni barjaci (3 do 4) na čelu, deca školska (obično manje jer je raspust), odrasli muškarci, esnafski barjak i pozivni ribari, mešoviti hor s društvenom zastavom (barjaktar bravar Milan Ćurčić), nosioci velikog slavskog kolača i slavskog žita (koljivo), đaci u stiharima (s jednim "zlatnim krstom", šest s piracima i šest s ripidama), a između njihova dva razmaknuta reda išli su đaci poslužioci sveštenika u oltaru s celivajućom ikonom tog dana (sv. apostoli Petar i Pavle) i drugim ikonama, ručnim zvoncima i jedan s kotlićem s osvećenom vodom i bosiljkačom (više strukova suvog bosiljka u donjem delu povezanih crvenoplavo-belom ili crvenom trakom) i služašči sveštenici. Zatim je dolazilo "nebo" koje su nosili mlađi ribari, a pod njim bio je u rangu najstariji sveštenik ili, ako su bili prisutni, episkop ili patrijarh. Pored četiri nosioca crkvenog neba išli su, s obe strane, po tri ribara s esnafskim duplirima (staklom zaštićena svetiljka sa po jednom zapaljenom svećom), a iza neba - ugledni zvaničnici: predsednik političke i crkvene opštine, kum (domaćin) slave, prisutno vojno lice, predstavnici organizacija, ustanova i društava, i građani i građanke, odnosno svi ostali.
I ribarski barjak imao krmanoša
Posebno mesto u svečanoj povorci i slavlju pripadalo je velikom esnafskom barjaku sa slikom patrona sv. apostola Petra i Pavla, s jedne strane, i sv. Nikole, s druge strane, jer su ribari i njihov esnaf od davnina pripadali hramu sv. Nikole u neposrednoj blizini Dunava. To je najstarija parohijska crkva u gradu i nalazi se u podnožju Gardoša, dela starog Zemuna sa prizemnicima i tršćarama ribara, lađara, veslara, piljara, sitnih zanatlija, nadničara i drugih, naravno, skromnijih mogućnosti i siromašnijeg imovnog stanja.
U toku druge prošlosti ribarskog ceha ili esnafa barjak, zapravo njegov tekstilni deo je nekoliko puta obanvljan. Poslednji, sadašnji barjak zamenjen je 1935. godine kad je posebni odbor na čelu s parohom Brankom Paunovićem, poručio kod tada poznate radionice Ivkovića u Novom Sadu novi barjak od svetloplavog brokata.
Ovaj tekstilni deo se za prezentaciju i nošenje montira na stari gornji metalni deo s krstom, simboličnim "zlatnim šaranom", golubom i raznovrsnim baroknim ukrasima od kovanog gvožđa, sve obojeno zlatnom bronzom. ta dva dela (metalni i brokatni) stavljaju se, odnosno podižu na osam dugačkih crveno-plavo-belo obojenih kopalja (oble motke), koje ribari nazivaju štice. Postavljan je u porti crkve i dva puta godišnje nošen u ophodnji oko crkve (crkvena slava i slava ribara) i u nekoliko ustaljenih i propisanih litija koje su prolazile glavnim ulicama grada (Nikolajevska-Glavna-Gospodska-Veliki trg-Kej 5. novembra na Bogoja-vljenje-Zmaj-Jovina-Glavna-Karamatina- Fruškogorska-Nikolajevska).
Nošenje barjaka bilo je naporno za osmoricu ribara. Naročito je to bilo teško nosiocu vertikalnog koplja, koji je jedini imao tzv. dupli kaiš preko leđa i ramena. Ova naporna dužnost poveravana je fizički jačim ribarima-Antonu Čezi, zv. Lancman i stasitom Petru Stojko-viću zv. Pera Šimer. U nešto lakšem položaju bila su dva nosioca prednjeg dela i poslednji, tzv. kormanoš, koji je šticom podupirao glavni stubac.
Posle obilaska litije oko crkve ona se zaustavljala u južnoj i zapadnoj strani porte, i kod istočnog zida crkvene zgrade je obavljan obred osvećenja slavskog žita i kolača, u kojem je određenu ulogu imao i kum koji je učestvovao u okretanju i presecanju kolača i njegovom darivanju. Početkom 30-ih godina, na primer, dar je iznosio oko hiljadu pa i više dinara. I danas je u sećanju tada prisutnih građana slika kad je kum na kolač stavljao veliku banknotu od hiljadu dinara s likom sv. velikomučenika Georgija na belom konju. Siromašniji svet je posle prepričavao da je domaćin osim osnovne obaveze (kolač, žito i sveća) na kolač stavljao "đurđevdan", kako je u to vreme nazivana ova najveća, odnosno novčanica najviše vrednosti.
Ribarska zakuska i baba Milkina pesma
Pozvani gosti i sveštenici s kumom su zatim prelazili u malu salu, zapravo u skromne prostorije nekadašnje Srpske osnovne škole (osnovane 1745), i u njoj je priređivana bogata zakuska. Držani su kraći govori i zdravice i pevana su mnogoljetstva (Mnogaja ljeta i Usliši, Gospodi, želanija naša). Za stolom su bili i stariji ribari i izuzetno poneka žena iz ribarskih porodica. Međutim, može se reći da je uvek bila prisutna već starija Milka Burovac koja je bila pripremljena da na neprimetan poziv paroha B. Paunovića svojim prodornim, otvorenim glasom otpevao gostima popularnu ribarsku pesmu. Sve se njive zelenile, alaske se bele... koju su prihvatali mnogi prisutni jer su je više puta čuli, ali je vodeći glas baba Milke sve nadmašivao.
Posle ove prve ture gostiju na red su dolazili ostali ribari i pozvani građani i svi oni koji su učestvovali u organizovanju slavlja i posluživanju. Oni koji su bili raspoloženi da slavlje nastave, mogli su to da urade u obližnjim kafanama i restoranima (Kod plavetne štuke, Kod zlatnog šarana, Kod sedam graničara, Kod belog medveda) i krčmama (Kod sedam čunova) i drugim lokalima.
Politika je, 13. jula 1930. godine zabeležila da su zemunski ribari, uz pucnjavu prangija "na svečani način proslavili svoju slavu", i da su se "po tradiciji okupili mnogi Zemunci" i da je "posle sečenja kolača gostima priređena bogata zakuska.
U istoj vesti pisalo je da su svoju slavu proslavljali i beogradski ribari. "Crkveni obred i sečenje kolača izvršeno je u kafani Borča gde se nalazi sedište udruženja", da je "kafana za ovu priliku bila posebno dekorisana" i da se "u nju ulazilo kroz ribarsku mrežu". Domaćin slave bio je Miloje Aračić, nekadašnji narodni poslanik, koji je tada bio posednik velikih ribolova.
I na kraju: kad je obnavljan esnafski barjak ribara (1935), izrađen je i novi crni barjak na jednom koplju, na kojem su krst od serbrnaste trake, srebrnaste rese po ivicama i izvezeni tekst: Srpsko ribarsko udruženje/Zemun 1935.
Crni barjak je nošen na sahranama ribara i onih građana koji su svojim radom na bilo koji način zadužili ribare (stalni priložnici i višestruki kumovi). To je bilo u duhu pređašnjih vremena kad su esnafi bili i neka vrsta religijske i organizacije uzajamne pomoći u vreme bolesti i drugih nevolja svojih članova. U slučajevima smrti njihove strukovne organizacije (esnafi) bi preuzimali brigu oko sahrane i posmrtne ostatke članova nosili bi do večne kuće.
Na opisani način proslavljen je Petrovdan do ratne 1941. godine. U vreme okupacije slava nije održavana, a i Nikolajevska crkva nije radila. Posle oslobođenja obeležavanje praznika bilo je skromnije (nošen je barjak i obavljen je obred osvećenja žita i sečenje kolača).
ČLANOVI ZEMUNSKOG RIBARSKOG ESNAFA
Vlasnici tikvara: Đuro Paušak (1), Pavle Kuzmanović Šokac s Nikolom Lalićem (1), Gaja Stojković i Antun Čezo Lancman, u izvesnom odnosu i Ilija Gavrilović Denda (1), Sep Leli, pa Franc Gracer (1), Đuro Čezo (1) i Franja Bognar (1).
Zakupci ribolova na delu Dunava i Save: Petar Sirbu (vlasnik drvarica), Petar i advokat Aleksandra. P. Spaić, Pavle Mecger, Sep Leli, Nikola Atanacković Tica, Franja Paušak i Dragan Momirović.
Vlasnik čamaca: Konstantin - Kojka Simić koji je čamce izdavao privatnim licima.
Ribarski majstori i ribari (pravoslavne vere): Nikola (i gostioničar) Atanacković Tica, Trifun (i piljar) Atanacković, Nikola Atanacković (zv. Pepica), Petar Barković, Spasoje Bajić, Đura Bašić, Petar Burovac (zv. Pera Žuža), Ilija Gavrilović Denda, Đorđe Dimitrijević, Kosta Egić (zv. Koja Mašica), Božidar (zv. Boža Lila) i Đorđe (zv. Đoka Lila) Zamfirovi Đorđe Zamfirović (zv. Đoka Giga) i Toma (zv. Toma Giga) Zamfirović, Đorđe i Nikola Jovanović Drakula; Nikola Joksimović (zv. Husar), Nikola (i gostioničar) Lalić (zv. Čova), Jovan (i lađar) LJubinković Puba, Đura Popić Bretur, Ilija Popović, Sava Petrović Geja, proslavljeni dobrovoljac srpske vojske u prvom svetskom ratu, Lazar (i tamburaš) Petrović (zv. Laza Tepelinac), Gaja i Mihailo (zv. Miša Brlja) Stojković, Petar Stojković (zv. Pera Šimer), Simeon Subotić Rapa, Vasilije Teodorović (zv. Vasa Rus).
Nadničari i pomoćnici: Petar Dimitrijević (zv. Pera Štruca), braća Stevan (zv. Spida) i brat mu zv. Mica (prezime nepoznato) i čuveni "donaujeger" Dušan Lislov-Kuzmanović (zv. Dule Riflač).
Izvor:
http://www.srpsko-nasledje.co.rs (http://www.srpsko-nasledje.co.rs)
-
Cesto spominjemo tikvaru.
Da bi se bolje shvatilo šta su bile tikvare evo slike koja prikazuje kej u Novom Sadu.
Na levoj strani slike su tri (ili čak četiri) tikvare - drevena plovila sa izbušenim stranicama u kojе su ribari istovarali ulov gde se živa riba čuvala do prodaje. Čak i po mesec dana. U to vreme nije bilo hladnjača.
-
Petar Srok je napravio zanimljiv video o alasima iz Zemuna. Od petog minuta ide prica ribara iz porodice koja se skoro 5 vekova bavi ribarenjem.
https://youtu.be/394lGq-vVYY
-
Može i ovako